Piše: Milutin Mićović
U ovoj kolumni samo ću dati kratke izvode razgovora koji sam na preskoke slušao iz dotične sobe, gdje sjedim, mislim i pišem svaki u boga dan. Razgovor jeste i nije čudan, ima i nema veze s našim traumama, s našom crnogorskom pričom.
„Ajde, bogati, da te jednom udarim u glavu. Dopusti mi to. Napunila mi se ruka ljubavi prema tebi. Ne mogu da izdržim da te ne udarim. Srce mi puca za tobom. Ništa se ne boj. Trebalo bi da se bojiš stanja u kojem si, ali ti ne da to malo pameti koja te samo muči, i brani da išta saznaš, išta da vidiš. Zato se moja lavlja šapa, moja najnježnija ruka, koja zna do nesvijesti da miluje, i da piše pjesme, zagrijava, i skoro sama podiže da te udarim po mozgu, da izbrojiš zvijezde, da ti otjeram tu pamet, koja drži u ropstvu taj toliki mozak. Ljeba ti, života ti, duše ti- učini mi to zadovoljstvo, budi slobodan. Budi slobodan u jednom momentu tvog dugog i crnog života. Plačem za tobom, kad te takvog gledam, kad vidim koliko i kako se mučiš pod santom crne pameti.
Glava je nebo, čovječe, znaš li ti to? Glava ima zadatak da postane nebo, iz koga grije sunce, i udaljene noćne zvijezde. Znaš li to? A šta si ti radio u životu? Samo si sužavao, zasipao zemljom to tvoje moguće nebo. Da bi ti ugradili neku pamet, koja te nevidljivo muči svim mukama, o kojima ništa ne znaš. Stvara ti privid da živiš, i taj privid ti uzimaš za „realni život“. Ko te je tako učio, taj te je zarobio, ne samo zarobio, nego skoro ubio. Ti si prividno živ, a stvarno pun smrti“.
„Lakše bi mi bilo da me ubiješ tom lavljom šapom, nego što me ubijaš tim nemilosrdnim riječima. Ne ubijaš mi dušu, koja je već onijemjela od dugotrajnih udaraca, nego mi drobiš kosti tim riječima. Ne znam za sebe. Ali, nikad neću pristati na to što ti tražiš od mene. Ne vjerujem ti da me voliš, i da si jako zabrinut za moju dušu. Pričaš mi samo neku priču koja me užasava. Ne mogu više ništa da slušam“.
„E kad bi mogao da poslušaš sebe, da čuješ i vidiš koliko si daleko od sebe. Vidiš li, kukavče, kakav si? Baš kao da su ti gradili mozak negdje u Crnoj nam Gori. Znaš li ti da su mnogi u Crnoj nam Gori, iz straha od života, od čovjeka, od jezika, od pamćenja, od razgovora, počeli da grade ovakvog montenegro (ne)čovjeka? Odmah da dodam, to se ne radi samo u Crnoj nam Gori, to se radi svuda po svijetu u nekoj mjeri, ali ovdje se život Crne Gore pretvorio u neophodnost održanja vlasti, tačnije režima, kojem su potrebni, ne ljudi, nego uzetinje božije, koji ništa ne smiju da znaju o slobodi, o suštini, o čovjeku, ne smiju da imaju pamćenje, ne smiju slobodno ra razgovaraju, moraju, milom ili silom, da služe ovakvom režimu. Razumiješ li ti to? U Crnoj Gori je sistemom državnog ustrojstva, likvidiran slobodan ragovor, zato su ljudi počeli masovno da boluju od tuposti i gluposti kojima nema lijeka, razumiješ li to, nesretniče? Kad se s toliko malo pameti zarobi cio mozak, pomrači nebo, ugase zvijezde, čovjek postaje crni sluga crne vlasti, koja od čovjeka pravi crnogorsko ništavilo.
Zato moram da te izudaram, da padneš u nesvijest, da siđeš malo dolje, da ostaviš to što te tobož drži ovdje, i da se s ostatkom mozga probudiš, i ostatkom života oživiš. Kad se probudiš, vidjećeš koliko te znanja držalo u ropstvu, kako si bio porobljen sa to malo crne pameti koju su ti utjerali u glavu, crni Crnogorče, vidjećeš kako si bio nigdje i niko, a mislio da si bar neko, jer služiš nekoga, koga je neko postavio ovdje da napravi masu (niko) Crnogoraca. Dozovi se već jednom, kukavče crni. Dozovi se, da ne ostaneš crni kukavac, a koji pomišlja da je perjanik vlasti, koja je uzor svim vlastodršcima, bar ovdje na našem sumračnom Balkanu.“
„Bolje da me ubiješ nego da mi još tako pričaš. Ja ne mogu da podnesem tu istinu, ili, nijesam mogao da je podnesem? Ili nijesam nikad ništa čuo slično? Sad se sjećam jednog čudnog prizora iz mog bezbrižnog djetinjstva. Sjedjeli smo na terasi jednog hotela, negdje je to bilo na Kavkazu. Bilo je lijepo, sunčano prijepodne. Pored nas je sjedio čovjek, malo zvjerskog ali i plemenitog lica, s jednom ljepoticom. Rekao joj je, pun magnetske privlačnosti: hoću da te izudaram udarcima od kojih postaješ ljepša, i dublja, i veselija. „Da, dragi, rekla je, iza svakog takvog udarca, kao da se nanovo rodim“. Zašto se sad sjećam baš tog što sam bio sasvim zaboravio. Ne znam li? Ti si mene izudarao riječima, iza kojih se vraćam u neki drugi, ili neki prvi život. Kao da počinjem da gledam nekim drugim, nekim novim očima?!
(Autor je književnik)